hodam kroz šumu...gusta vlaga u zraku se miješala sa mojom mržnjom, gotovo je bilo opipljivo...prazan pogled u mojim očima...hodam po trulom lišću...zamišljam da hodam po njihovim trulim dušama, da sam iznad svih njih...da ih jos vise uništavam, ponižavam, pretvaram u prah koji nestaje...svjesno, ulazim u dublji krug pakla, teškim, sporim koracima, želeći im sve više nauditi, tamo gdje bol grize i grebe...magla je bivala sve gušća i gušća, disala sam polagano,no srce mi je lupalo...neshvatljivo, išla sam sve dalje i dalje...nisam se osvrćala, jer, znala sam, ako se osvrnem natrag vidjet ću nešto što možda ne postoji, nešto što je samo projekcija mog bolesno prevrtljivog uma...neću tražiti izlaz, želim premašiti granice bijednog ljudskog poimanja, želim kročiti u svoj svijet, svoju dimenziju nadnaravnog, želim doći do mjesta u kojem slutnje ne postoje...polagano, nestajala sam u magli, moja crna haljina je blijedjela, moja kosa također...nisam posustajala...ovaj put ne...ulazila sam polagano, tiho...uvlačila sam se u dvore tmurnosti... ... ...
